Majke Srebrenice: Priča supruge Rame Osmanovića koji je 11. jula dozivao sina Nermina

[ad_1]

Foto: Memorijalni centar Srebrenica

U Memorijalnom centru Potočari – Srebrenica danas je predstavljen projekat „Dvanaest dana sjećanja na juli 1995. godine“. Ovim projektom žene koje su preživjele genocid u Srebrenici, ličnim pričama, video i pisanim svjedočenjem, govorile su o patnjama u tom periodu.

Tako je danas na stranici Memorijalnog centra objavljena prva priča. Ona o sudbini majke Salihe Osmanović iz Dobraka koja je u srebreničkom genocidu izgubila sinove Edina i Nermina te muža Ramu. A Ramo Osmanović je otac čija je slika i snimak kako doziva sina Nermina: „Nermine, hajde dolamo, ja sam dolamo, slobodno…”, obišla svijet. Nije znao Ramo da sina doziva u smrt. Preživjela je Saliha i taj snimak i još je živa. Prozvana i „ženom stijenom“.

– Rođena je u selu Zalužje. U svojoj drugoj godini ostala je bez oca, a njena majka se brinula za nju i još četvoro djece. Život joj je bio težak. Udala se u selo Dobrak. Sa mužem Ramom stekla je dva sina, Nermina i Edina. Sagradili su lijepu kuću u kojoj su živjeli sretno, sve do početka rata. Njeno selo, Dobrak, napadnuto je iz Srbije, ali i od okolnih srpskih sela u Bosni. Saliha je izbjegla u Srebrenicu, gdje je provela još tri i pol godine sa svojom porodicom bez hrane, odjeće, obuće, adekvatnog smješataja i sigurnosti.

Ipak, bili su sretniji od drugih, jer su bili svi na okupu. Dolaskom UN-ovih snaga, Saliha je mislila da će Srebrenica biti zaštićena. Ubrzo je, međutim, došlo razočarenje. Njen sin Edin je ubijen od granate 6. jula 1995. Od tog dana, nastupila je Salihina višestruka patnja. Njen svijet se srušio. Izgubila je dijete. Samo pet dana kasnije pala je Srebrenica. Saliha se sklonila u Potočare, a suprug Ramo i drugi sin, Nermin, krenuli su preko šume, pravcem ka Tuzli. Nadala se da će preživjeti i da će ponovo biti zajedno. U Potočarima, Saliha je čula i vidjela sav užas, čak se zatekla u blizini Ratka Mladića i čula njegovo obraćanje izbjeglicama. Svjedočila je protiv njega u Hagu, željela je da ga pogleda u oči u toku svjedočenja. Zločinac, na suđenju, nije joj rekao ni riječ. Saliha je promjenila mnoga mjesta stanovanja kao izbjeglica i, konačno, vratila se u svoje selo, Dobrak, da živi tamo gdje su joj sinovi i muž nekada živjeli, da bol ublaži uspomenama, da ne bude na teretu nikome. Njeno srce je teško izdržalo kada je vidjela snimak na kojem muž Ramo zove sina Nermina, ali i tad se nadala da su još živi. Nažalost, zločinci su ih ubili. Pronađeni su u masovnim grobnicama i Saliha ih je ukopala u Memorijalnom centru u Potočarima.

Sve je Saliha dostojanstveno podnijela i danas živi kako bismo mi učili od nje. Živi već 25 godina sama, ustaje i liježe sama. Nema s kim da progovori. Sve oko nje podsjeća je na ubijenu porodicu, svake sekunde, svake minute, sata i dana. Ne postoji način na koji bi se izmjerila ova bol svih ovih godina i nijedna kazna nije dovoljna za počinioce ovoga zla. Saliha, kao i svaka druga majka sa sličnom sudbinom, uzda se u potpunu kaznu za zločince na Drugom svijetu – objavljeno je danas na www.srebrenicamemorial.org.

Pratite nas na društvenim mrežama

[ad_2]

This post appeared first on Azra Magazin.

Post Author: admin

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *